... Ivana Petrusic ...
Mozda se netko pronadje u ovim rijecima …
Zelim se ponovo nadati.
Odgojen sam u opcim moralnim principima.
Kada sam bio mali roditelji, djedovi, stricevi,
susjedi, profesori bili su osobe
vrijedne postovanja i ugleda.
Bilo je nezamislivo neodgojeno odgovoriti starijima.
IMAO SAM POSTOVANJE.
Imali smo povjerenje u starije,
jer su bili roditelji ili rodbina.
Bojali smo se mraka, horor filmova i sto sta cega.
Danas sam jako tuzan zbog svega
onoga sto smo izbubili,
zbog svega cega ce se moji unuci jednog dana bojati.
Zbog straha u pogledu djece, mladih,
odraslih i starijih.
Ljudska prava za kriminalce?
Platiti dugove i biti budala?
Posteni su glupi?
Ne iskoristiti prednost znaci li to bit budala?
STO NAM SE TO DOGADJA?
Profesori tuceni u skoli, trgovci prijete
komercijalistima.
Resetke na nasim prozorima.
Svatko zatvoren u svojem svijetu.
Brakovi se raspadaju zbog „gluposti“.
KAKVE SU TO VRIJEDNOSTI?
Auto koji vrijedi vise od zagrljaja. Djeca koja zele nagradu,
da bi zavrsili skolsku godinu. Mobiteli u torbama djece,
koja su tek izasla iz pelena.
Sto zelis u zamjenu za jedan zagrljaj?
Vrijedi vise jedan Armani od diplome?
Vrijedi vise jedan veliki ekran od razgovora?
Vise vrijedi IZGLEDATI od BITI.
Kada se dogodilo da je sve to nestalo
ili postalo smjesno?
Hocu skinuti resetke sa prozora,
da tamo stavim cvijece!
Hocu postenje kao motiv ponosa!
Hocu ispravan karakter, cisto lice i pogled u oci!
Hocus ram i solidarnost!
Hocu nadu, veselje i povjerenje!
Hocu se vratit stvarnom zivotu, jednostavnom kao kisa,
cistom kao nebo u travnju, laganom kao lahor u zori.
Dolje “IMATI”!!
Zivjelo “BITI”!!
Obozavam moj zajednicki i jednostavan svijet.
Imati ljubavi, samilost i solidarnost kao osnovu.
Prezir pred nedostatkom
etike, morale i postovanja.
Vratimo se biti “LJUDI”!!
Izgraditi bolji svijet, ispravniji,
gdje osobe postaju osobe.
Pokusajmo zaraziti svijet sireci ovu poruku.
Nasa djeca to zasluzuju, a nasi ce nam unuci
zahvaljivati zbog toga.
Rujevica – srce kotorvaroške doline
Bez obzira kada i kako smo napustili rodno mjesto,
gdje i kako živimo, rodnog kraja se uvijek rado sjecamo i u srcu ga nosimo.
U sjecanju nam ostaju lijepe uspomene,
ljudi, krajolici, doživljaji, obicaji,
vremena koja nisu uvijek bila laka,
ali na koja smo ponosni i koja su nas oformila za citav život.
Tako je i s našom Rujevicom.
Ne samo da je kao rodno mjesto,
mnogi od nas nose u dokumentima vec duboko u sjecanju i srcima.
A rodno selo nisu samo brda, rijeke, izvori, pašnjaci, šume i cvijece,
to su živi ljudi, a i naši pokojnici koji ce vjecno ostati vjerni Rujevici,
naša rodbina, susjedi i prijatelji cijih cemo se imena i prezimena rado sjecati:
Andrijevic, Baric, Bumba, Colic, Grgic, Lekic, Livak, Mišic,
Petrušic, Rogic, Šubara, Topalovic i Zeba.
Rujevica, katolicko i hrvatsko selo u srcu Bosne,
nešto 200 km jugoistocno od Zagreba, 35 km južno od Banja Luke,
pripada katolickoj župi sv.Franje u Vrbanjcima,
mjesnoj zajednici, školi i zadnjoj pošti Vrbanjci,
te opcini Kotor Varoš.
Rujevica, selo koje leži na tromedji župa Vrbanjci, Kotor Varoš i Sokoline,
sa svojom Rujevskom glavicom visokom 483 m,
s koje na sve strane nadaleko puca pogled, srce je kotorvaroške doline.
Od župne crkve u Vrbanjcima udaljena je 3 - 4 km
a od kotorvaroške nešto malo više.
Tri župe, jedno su srce i duša koje su povezivale naše ljude,
kroz vjekove cuvale katolicku vjeru, tradiciju i hrvatski duh.
Sa kotorvaroškom župom citava kotorvarska dolina slavila je Malu Gospu,
Rokovo i mlade mise, koje su se u toj najvecoj župi slavile vrlo cesto,
sa Sokolinama Veliku Gospu a sa Vrbanjcima sv. Franju.
Nakon što su ratne zle sile 92.godine u ratu 12 Rujevcana ubile
a ostatak progonile, pastoralnu skrb za župu Vrbanjci,
a s tim i za Rujevicu, preuzeli su fratri župa Kotor Varoš i Sokoline:
fra Pero Karajica i fra Marko Bandalo.
Mjesto vjerskih okupljanja u Rujevici je najstarije groblje u župi,
sa kapelicom gdje su se dva puta godišnje,
u proljece (na Spasovo) i u jesen slavile svete mise i blagoslivljala polja.
Stari je obicaj da mještani sela nakon svetih misa na užinu pozovu
župnika, rodbinu i prijatelje.
Kapelica je,nažalost u trošnom stanju i potrebna je obnove.
Pokojnici iz Rujevice pokopavali su se na vrbanjskom groblju Luke
a na rujevkom grblju su se prema predaji pokopavala samo nekrštena djeca.
Rujevcani su posebno ponosni i na svoje suseljane
koji su svoj život posvetili Bogu i svome narodu:
na vlc. Peru Colica, danas župnika u Šimicima,
njegove sestre Anu (sr.Donatu) i Ljubicu (sr.Vijanetu) te Katu Colic (sr.Gašparinu).
Uvjereni smo da ce njihove molitve i rad sigurno pomoci
da se život u Rujevici opet obnovi.
Rujevica je okružena selima Postolje, Sokoline, Vrbanjci, Cepak, Plitska…
Grli je rijeka Vrbanja, nekada, za vrucih ljetnih dana naše „more“
gdje smo se osvježavali i provodili ljetne odmore.
Nekada je na njoj bila pilana koja je sedamdesetih godina prestala s radom.
Njenim desnim tokom prostire se plodno Rujevsko polje,
a nekada ju je pratila, još u austro-ugarskom vremenu
izgradjena makadamska cesta i uskotracna pruga kojom se prevozio ugalj i drvo.
Makadamska cesta asfaltirana je pocetkom 70-tih
a željeznicka veza, ciro, je nestala kratko nakon drugog svjetskog rata.
Struju je dobila tek god. 1974.
Vecina stanovnika Rujevice živjela je uz cestu Kotor Varoš - Vrbanjci,
dok su se druge kuce nalazile s druge strane Rujevske Glavice,
iduci od Stiskala starim putem prema Vrbanjcima,
a manji dio bio je rasštrkan i po Rujevskoj Glavici.
Rujevica je bogata plodnom zemljom, vocnjacima, pašnjacima, livadama,
šumom, a pogotovo izvorskom vodom
kao što su Jasenica, Studenac, Kruška voda i Rujevica.
Živjelo se skromno od zemljoradnje i stocarstva.
Bilo je malo zaposlenih u poduzecima.
Sredinom 60-tih godina neke obitelji sele trajno u Hrvatsku (Požega),
dok drugi pocinju odlaziti u inozemstvo „trbuhom za kruhom“,
prvo privremeno u Austriju, zatim se nastavlja odlascima u
Njemacku, Švicarsku i druge europske zemlje da bi nas danas silom prilika,
a ponajviše radi ratnih progona, bilo u citavom svijetu samo najmanje
u Rujevici i Bosni i Hercegovini.
Ipak, najvecu tragediju Rujevica je doživjela za vrijeme rata 1992.godine
kada su zlocinci ubili 12 nedužnih sinova i kceri Rujevice.
Baric (Pileša) Mijo
Baric (Mijo) Renato “Cole”
Colic (Marko) Ivan
Colic (Nikola) Ivuša
Colic (Nikola) Mato
Colic (Ilija) Pero
Mišic (Matija) Ilija
Colic (Anto) Zvonko
Grgic Tvrtko „Cvrljo“
Livak (Ivan) Ilija
Mišic (Matija) Marko
Petrušic (Marko) Slaven
„Pokoj vjecni daruj im Gospodine!“
I pored svih tragedija i žrtava koje su Rujevcani proživjeli,
nikada ne smijemo izgubiti nadu da ce se život u Rujevicu jednom vratiti.
Naš narod kaže:
„Božja je uvijek posljednja“.
Zato vec ima naznaka koje ohrabruju i vracaju nadu.
Obitelji Lekic, Petrušic i Colic obnovom svojih spaljenih i porušeni domova
uzor su odlucnosti a nas sve ohrabruju da slijedimo njihov primjer.
Slijedimo i Božji narod Izrael koji i nakon stoljeca provedenih
u izbjeglištvu i ropstvu nije zaboravio svoj dom i Domovinu.
Sa biblijskim piscem recimo:
„Neka se osuši desnica moja,
Rujevico (Jeruzaleme), ako tebe zaboravim!
Nek mi se jezik za nepce prilijepi
ako spomen tvoj smetnem ja ikada,
ako ne stavim Rujevicu (Jeruzalem)
vrh svake radosti svoje!“ (Ps 137).
